Recenzije

Recenzije

RECENZIJA KNJIGE: «ISTOČNO OD DAYTONA – ALIJA IZBLIZA»

Akademik Prof.dr.Vladimir Premec

UNIVERZITET U SARAJEVU
Filozofski fakultet

vladimir-premac

Čitao sam ovaj višeslojni rukopis gospodina Adamira Jerkovića dugo, ali sa podjednakim zanimanjem, da bi tek na kraju shvatio zbog čega. Radi se o zapisima i svjedočenju iz prve ruke, a ipak sa kritičkom distancom, savjetnika za medije i odnose sa javnošću predsjednika Alije Izetbegovića, čija pozicija, a i pozicija  savjetnika Adamira Jerkovića, mogu biti poistovjećene sa riječju izvor u doslovnom smislu. Prije bi trebalo postaviti pitanje o cjelini rukopisa, sa stanovišta onoga o čemu je moguće govoriti, i pitanje o državnim interesima koji iziskuju trenutnu šutnju, nego o autentičnoj i vjerodostojnoj izvornosti. Sve to je nužna implikacija u ovom poslu. Sam Jerković će svoju dilemu oko prihvaćanja poziva prelomiti pozitivno, a onda će reći: «Bosna je nakon agresije prolazila kroz važan period svoje historije. U Daytonu je silom ugurana u tijesnu odjeću, sašivenu na brzu ruku,  pa je u toj sklepotini svakom izgledala ružna. Narodi BiH dobili su ono što su tražili – nezgrapan model, neviđen u političkoj teoriji i praksi. Ali, kakva god bila, ova « daytonska Bosna» bila je «osuđena» da živi. TA ŽELJA DA BUDEM SVJEDOKOM HISTORIJE I AKTIVNI UČESNIK U OBNOVI DRŽAVE, OPREDIJELILA ME JE DA PRIHVATIM IZETBEGOVIĆEVU PONUDU». Podjednako živopisnim stilom, ovaj će samosvjesni stvaralac ispisati svoja svjedočenja o predsjedniku Izetbegoviću, brojnim strancima koji su dolazili u kabinet predsjednika državnim poslovima, o svojim posebnim zaduženjima kao što bješe posjeta Kini u svojstvu emisara dobre volje, ali sa punim ovlaštenjima predsjednika Izetbegovića, uvijek sa podjednakim žarom brige za Bosnu i Hercegovinu i primjetnom ljubavi koja nema alternativu…     U svjedočanstvima Jerković mnogo govori svojim nadnaslovima, naslovima, a pri svem tom važna je hronologija. Tako u prvom zapisu od 25. februara 1998., pod naslovom MED I MLIJEKO, koji ima podnaslov «Retuširani ZE-DO kanton», pišući o razgovoru predsjednika Izetbegovića sa delegacijom Zeničko-dobojskog kantona, Jerković sintetizira utisak u svojem naslovu, ali izdvaja jedan briljantan predsjednikov stav o stipendijama koje daje SDA. Izetbegović je dao preporuku da ovu stranačku akciju ne «podržavljuju», «već da to ostane stvar SDA, a da se stipendije ne daju isključivo Bošnjacima, nego i uspješnim studentima drugih nacionalnosti».

Slični predsjednikov kriterij Jerković opisuje i prilikom razgovora sa delegacijom Srednjebosanskog kantona povodom bošnjačko-hrvatskih odnosa. «Mi moramo biti kooperativni kada je u pitanju povratak.   …obavijestite Srbe i Hrvate javno i nedvosmisleno, da ih pozivamo da se vrate. Pozivajte ljude hrvatske nacionalnosti imenom i prezimenom. Hrvatsku opstrukciju povratku treba javno objelodaniti. Posebno strancima «otvarati oči» da hrvatsko rukovodstvo ne želi da se njihovi sunarodnjaci vraćaju svojim kućama i da se služe podvalom kako im Bošnjaci sprečavaju povratak.». Ovo prevažno pitanje za budućnost Bosne i Hercegovine, tako zapisuje Jerković, sa mnogo tekstualnih nijansi i nenavedenih situacija jer bismo trebali reproducirati cijelu knjigu u ovom kontekstu, što je nepotrebno, u čitavom rukopisu zasjenjuje sve druge Izetebgovićeve stavove, i ono nedvosmisleno potvrđuje tezu da je Predsjednik bio svom dušom, srcem i umom za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Zato se misli koje to potvrđuju poput refrena javljaju u cijelom tekstu ovih dragocjenih svjedočanstava i doslovno znače vrijednost rukopisa, budući da su suprotne necivilizacijskom projektu «humanog preseljenja naroda»; one se protive projektu uz koji je pristao predsjednik Tuđman.

Svjedočeći o Izetbegovićevim susretima sa stranim diplomatima, zapisuje Jerković, uvijek bi Predsjednik koristio priliku da objasni našu situaciju, da pokaže kako stvari stoje kompleksno, u odnosu na Srbe iz Kninske krajine i Srbe iz Bosne, primjerice kada je povratak u pitanju, ne štedeći pri tom obavještavanje o najodgovornijim ljudima koji stvaraju politike. Ali, gotovo jedinstven komentar Jerkovićev pri tom će glasiti ovako: «Dok sam ga posmatrao kako drži «šerbetnu» zdravicu, osjetio neko saosjećanje prema čovjeku u godinama, kojemu su obziri i dužnosti što ih nosi visoka politika, poremetili adete usvojene još u ranom djetinjstu. Ali, c´est la vie.»

Jedan zanimljiv naslov kojim se komentira Izetbegovićev razgovor sa Holbrooke-om i Gelbard-om govori suštinski sve o Izetbegovićevoj nepopustljivosti. Pod naslovom SUSPENDIRAJTE TUŽBU!, što jasno govori o temi razgovora, i podnaslovom «Izetbegović pod pritiskom Holbrooke-a i Gelbard-a», što pak jasno govori o načinu vođenja određenih razgovora, a ovaj uzimam samo za primjer, jasno proizlazi utisak o Izetbegovićevoj odgovornosti i nepopustljivosti: «Tužbu, međutim, ne mogu povući, jer je to suprotno Sintri i Bonnu. Ne bih to mogao objasniti javnosti. Tužba ima važan historijski značaj. Sve rjeđe se govori da je na BiH izvršena agresija. Razumijem vas strance. Vama bi bilo lakše da nema tužbe, ali za nas je to važno, veoma važno». Kada mu je Keneth Wullock priznao da je on «artikulirani glas multietničke Bosne», Jerković će zapisati jedan od svojih briljantnih komentara: «Kada danas razmišljam o pojavi Alije Izetbegovića na političkoj sceni i njegovom djelu, sve sam više uvjeren da su ga stranci bolje shvatali i poštovali od nas samih. Ali, zar historija nije puna takvih primjera».

U zapisu Gelbard snima situaciju, pod naslovom POPLAŠEN PLAŠI, od 22. septembra 1998., Jerković zapisuje svjedočanstvo o Izetbegovićevim riječima upućenim dvojici «prijatelja iz islamskog svijeta». Prvi je direktor iranske agencije «Irna» F. Verdinejad, a drugi otpravnik poslova Saudijske Arabije u Bosni i Hercegovini H. Karakotly. «Direktoru novinske agencije, koji je bio važan čovjek u iranskom establishmentu, predsjednik je rekao da «naš cilj nije da vladamo sami u BiH, nego zajedno sa druga dva naroda, Srbima i Hrvatima, i da konsenzusom naroda, koji je uvijek pun kompromisa, država može opstati». Ovaj složen i reljefan tekst Jerković će završiti jednostavnim i pregnantnim zaključkom: «Gelbard je nekad bio pomoćnik državnog sekretara za borbu protiv droga, pa je njegova priča o talibanima, kao proizvođačima i distributerima narkotika, zvučala uvjerljivo».

Želim navesti slikoviti opis predsjednika Izetbegovića, koji sam sreo kao upečatljiv stil autora ovih zapisa: «Kratka relacija od stana do Predsjedništva bila je sav njegov dodir sa vanjskim svijetom, i opet kroz zatamnjene prozore predsjedničke limuzine. Ovom čovjeku poodmakle dobi je nedostajalo društvo, čašica iskrenog razgovora. Bio je umoran od namještenih osmjeha, poza, izlizanih fraza, čankoliza i svakojakih grebatora, koji su tražili čin i položaj. Taj čežnjivi pogled jednog čovjeka u poodmakloj dobi na sarajevsku užurbanu ulicu, nosiću u sjećanju dok budem živ.» Mogu pomisliti koliko tjeskobe je Jerković iskusio gledajući predsjednikovo lice svakodnevno, slušajući nezajažljive molbe…Ova rečenica na kraju jednog zapisa kazuje sve: «Sa tog mučnog sastanka izašao sam potišten. Pravila igre u razvaljenoj bosanskoj kući određivali su stranci». Ili, «Na ovakve i slične sastanke dolazili smo uvijek sa mnogo nade i iskrene spremnosti da slijedimo uputstva međunarodne zajednice. Od nje je umnogome zavisila sudbina Bosne i Hercegovine i mi smo to dobro znali. Srbi su bili natjerani u ovaj projekat i nisu mu iskreno pristupali. No nisu imali kud pa su nerado prihvatali nametnuti projekat. Bilo je onih koji su vjerovali da će entuzijazam međunarodne zajednice zbog stalnih opstrukcija splasnuti, pa su pokušavali igrati na kartu formalnog sudjelovanja u procesu. Ali, povratak u prošlost više nije bio moguć».

Zanimljiv i indikativan je komentar Adamira Jerkovića na proslavu 1. marta 1999., dana  čuvenog referenduma ZA NEDJELJIVU, NEZAVISNU I SUVERENU BOSNU I HERCEGOVINU. «Prijemu su prisustvovali predstavnici diplomatskog kora, političke i javne ličnosti, kulturni radnici, ali nije bilo, kao ni prethodnih godina, dvojice članova predsjedništva BiH, Živka Radišića i Ante Jelavića. Njihov primjer slijedili su srpski kadrovi iz Republike Srpske odnosno HDZ-a. Ali, zato su među uzvanicima, kao i uvijek, bili fratri predvođeni Petrom Anđelovićem. Izostao je i kardinal Vinko Puljić, koji je poslao pomoćnog biskupa Peru Sudara. Zanimljivo je da je Srpska pravoslavna crkva bila predstavljena na najvišem nivou – vladikom Nikolajem. Islamska zajednica predstavljena u liku reisa Cerića uvijek je bila prisutna». Ovom citatu i ne treba poseban komentar, ali je stilistika sa pažljivim i osjetljivim nijansama još jednom potvrdila Jerkovićev agon za političku kroniku, za valere naročito osjetljivog, ali racionalnog suda.

Pod naslovom ROTACIJA U PREDSJEDNIŠTVU, bez podnaslova, Adamir Jerković piše, 15. juna 1999. o Antu Jelaviću: «Narednih osam mjeseci vješto će kormilariti uzburkanim političkim vodama, razapet između nacionalističkih pokliča, koji su dolazili od desničara iz njegovog HDZ-a i zahtjeva novog vremena – da bude građanski političar po volji druga dva naroda i međunarodne zajednice. Iako su ga u štampi primitivno potcjenjivali, pogrdno ga nazivajući malim, nebitnim poručnikom JNA, ovaj bistri Hercegovac, ipak, nije zapao u sjenu harizmatičnog Alije Izetbegovića. Naprotiv. Znao je izvanredno parirati starom Predsjedniku , kojeg je uspijevao ponekad zbuniti pristojnom «drskošću». Istrajavao je na političkim ciljevima koje su Hrvati artikulirali kroz HDZ, političku stranku koju je on predvodio. Jelavić je bio izdanak nove, punokrvne, mlade i samosvjesne generacije, koja je bila potpuno svjesna svoje snage, mjesta i uloge u društvu. Ubjedljiv i vješt govornik». O Jelaviću je u ovo nekoliko pregnantnih rečenica, sine ira et studio, rečeno sve bitno.

Pod naslovom PAKT STABILNOSTI, od 30. jula 1999. Jerković bilježi jedan primjetno važan momenat iz političkog života predsjednika Izetbegovića: «Bio sam sa Predsjednikom u dvorani Zetre kada je zajedno sa Franjom Tuđmanom potpisivao dokument, kojim se, u stvari, ovjerava bosanskohercegovačka državnost. Na licu mu je titrao diskretan osmjeh. Nisam bio siguran da li se na umorno lice navukla prigušena ironija, ili je to bilo olakšanje kakvo sam viđao na faci umornog, ali zadovoljnog čovjeka. Nije bilo sumnje – veliki lični trijumf  Alije Izetbegovića, koji je upravo doživio satisfakciju, da onaj ko je osporavao bosansku državu, sada, definitivno, u Sarajevu, u srcu «zemljice Bosne», kako je Tuđman s prezirom nazivao BiH, potpiše kapitulaciju svog državnog projekta». Ni ovom tekstu ne bi trebao komentar, de facto, ali želim upozoriti na stilistiku antiteze kojom se Jerković poslužio genijalno, rekavši sve…

Jerkovićevi rezoni i njegova metaforika uvijek iz konteksta izvode dalekosežni zaključak, vidi se to uvijek, ali posebno izdvajam ovo stanovište: «Američko sondiranje terena u bosanskom živom blatu nastavit će se intenzivno i narednih dana. Njihova diplomatija presudno će povezivati pokidane bosanske konce, a nerazmršene čvorove sabijati u komplikovano tkanje originalnog bosanskog ćilima». Takovi dragocjeni komentari sa vizijom, svakako upućuju na zrelost suda, pa se čini da je Jerković u malo dana preživio mnogo godina u ovim našim tjeskobama. Ne mogu ovdje navoditi Njegove rezone i komentar uz svaki tekst, razumljivo, kao što je nemoguće citirati svaki njegov naslov uz problem o kojem piše i svjedoči, od formiranja državne granične službe i svih mogućih opstrukcija, do predsjedavanja Vijećem ministara, od Haaga i ratnih zločina do položaja sudstva u Bosni i Hercegovini, etc., od stranačke krize u SDA do politički stabilne Bosne i Hercegovine, od Srebrenice do Brčkog. Međutim, ovaj navod analize društvenih prilika u Bosni želim posebno navesti radi kriterija: «Ekonomski teoretičari objašnjavali su nespokojnom narodu da pošto smo uskočili u socijalizam, a da prethodno nismo okusili kapitalizam, moramo proći tu, prvu fazu, neljudskog, liberalnog kapitalizma. Nezaposlenost je bila velika, a raubovanje radnika, koji su ostali skoro bez ikakvih prava, bezdušno. Slike društvenog očaja i eksploatacije kao da su se preselile iz Zolinih romana.»

U posebnom segmentu odnosa sa institucijama međunarodne zajednice Adamir Jerković dolazi do izraza. U zapisu SIZIFOV POSAO, od 31. 07. – 11. 08. 2000. nalazim i ovaj paradigmatički stav: «Alija Izetbegović je učinio ogroman napor da nominira svog nasljednika. Stranci i opozicija su mu prigovarali zbog načina na koji je to pokušavao izvesti. No, on nije uradio ništa što ne bi i njegovi kritičari.

Kada su u novembru te godine smijenili staru garnituru nacionalnih stranaka, pokazali su da isto toliko, i još više, vole vlast i da ne biraju sredstva da zadrže «slast».Ono što su Izetbegoviću stavljali u «grijeh», potvrdili su uvjerljivo i sami – politika se ne vodi na rajskim poljima dobra i vrline, već u blatnjavim kaljugama sa mnogo prekršaja i povreda…Na  dirljiv način govore Jerkovićevi zapisi o opraštanju ambasadora od predsjednika Izetbegovića, naročito ambasadora Austrije, Turske i Malezije. …

Predsjednik Izetbegović se oprostio od bosanskohercegovačke javnosti  pred velikim brojem poštovalaca biranim, ali i emotivnim riječima. Na kraju toga govora izrekao je i poklič: «Neka živi i napreduje naša jedina domovina…»

«Fluid koji je bio uspostavljen  između njega i prisutnih, pokrenuo je masu na pljesak. Prisutni su intuitivno osjetili da mu u tom trenutku treba njihova podrška. Taj pljesak bio je tačka na njegov govor. Dok je dvoranom odzvanjao titraj dlanova, Alija Izetbegović je s olakšanjem izgovorio: «Bosna i Hercegovina»». Taj zapis istančanih nijansi u zapažanju kojemu ništa ne promiče, bitno je važan za Jerkovićevu stilistiku, koju i gradi na osnovu onoga što vidi i čuje, vjerodostojno, pa mu nije promaklo ni Izetbegovićevo ganuće koje ga je spriječilo da kaže posljednje riječi svoje zahvalnosti, da spomene međunarodni SUBIECTUM, svoje zemlje. Jerković majstorski gleda, vidi, opisuje i tumači. Izetbegović je dobro izabrao budućeg hroničara bosanskohercegovačke historijske zbilje. Njegovi slobodni i utemeljeni komentari sa snagom argumenata, ostaju vjerni zapis, ali i vjerodostojno svjedočanstvo par exellence.Predlažem Izdavaču da ovaj vrijedan rukopis OBJAVI!

Sarajevo, juli-august, 2005.

vp-potpis

RECENZIJA KNJIGE: «ISTOČNO OD DAYTONA – ALIJA IZBLIZA»

Prof. dr.Enver Imamović

Filozofski fakultet
SARAJEVO
enver-imamovic

Rukopis sadrži oko hiljadu kompjuterskih stranica (četiri toma). Opisuje razdoblje od februara 1997. do oktobra 2000. godine kada je autor vršio dužnost savjetnika Alije Izetbegovića za medije i odnose sa javnošću. S obzirom da je bio najbliži suradnik planetarno poznatog i priznatog ovog našeg političara, zavrjeđuje svaku pažnju sama ideja gosp. Jerkovića da napiše jedno ovakvo djelo i da ga prezentira široj javnosti. Sretna je okolnost da je dotični godinama uspješno radio u medijima, pa je, između ostaloga, bio i vanjskopolitički urednik TV BiH. To ga je obavezivalo da pisanju ovoga djela priđe krajnje profesionalno.

S obzirom da se opisuje suradnja s prvim čovjekom bosanskohercegovačke politike, koji je još za života postao legenda bošnjačkog naroda, autor je morao uložiti ogromana trud, umijeće i kritičnost, a i odvažnost, da opiše trogodišnje razdoblje svoje suradnje s njim. Autor opisuje događaje iz dana u dan. Evidentira sve sjednice Predsjedništva BiH, kao i sjednice drugih državnih tijela na kojima je učestvovao Izetbegović. Komentira tok debata, zaključke koji su na njima doneseni, kao i njihov odjek u domaćoj i međunarodnoj javnosti. Autor, ustvari, stenografski evidentira sve ono što se dešavalo sa i oko Izetbegovića u tom razdoblju, a preko toga i ukupna događanja na bh. političkoj sceni. Autor evidentira i opisuje sve Predsjednikove susrete i razgovore s nebrojenim političarima svijeta svih rangova, počev od predsjednika najmoćnijh država svijeta i njihovih vlada, predstavnika Ujedinjenih naroda, kraljeva, prinčeva, ministara itd., do raznih djelatnika međunarodne zajednice, koji su dolazili ili boravili u Bosni po ovoj ili onoj dužnosti. Autor je na taj način čitaocu predočio ukupna politička zbivanja u BiH u naznačenom razdoblju. On pri tome ne vodi samo šture podatke o zbivanjima. Sve komentira, ali u potrebnoj mjeri, daje svoje viđenje i procjenu, i prati odjek svega toga u javnosti. Jerković je na ovaj način, ustvari, napisao historiju političkih zbivanja u Bosni i Hercegovini za razdoblje od  1997. do kraja 2000. godine.

Zbog autentičnih navoda, odnosno autentičnih izvora iz prve ruke, a onda i kao autor zvaničnih informacija koje su odlazile iz Izetbegovićevog kabineta, rukopis gosp. Adamira Jerkovića će nesumnjivo predstavljati nezaobilaznu građu za sve one koji se ubuduće budu bavili historijom BiH u ratnom i poratnom razdoblju. Iako rukopis obrađuje trogodišnje razdoblje, autor često pravi vremenske ekskurse. Da bi čitaocu što bolje predočio predmet razgovora na nekoj od sjednica Predsjedništva ili temu razgovora Izetbegovića sa nekim od svjetskih ili domaćih političara, autor pri tome, kada treba, iznosi kraći historijat dotičnog problema, pa se tako dobija jasna i cjelovita slika. Ovaj rukopis, na taj način, sadrži opis najvažnijih političkih zbivanja koja su se dešavala u BiH u predratnom, ratnom i poratnom razdoblju.

Autor vješto vodi čitaoca kroz opis događaja. Sve je odmjereno, nema nepotrebnog detaljisanja, vodi strogo računa da tačno prenese događaje, a kad smatra za potrebno, predočava faksimile pojedinih dokumenata. Skoro redovito daje svoje komentare o događajima i ličnostima koje spominje u opisu, što tekst dodatno čini zanimljivim i vrijednim. To čini i za Predsjednika, čto će posebno biti zanimljivo za čitaoce. Zahvaljujući okolnostima da je autor bio u prilici da sa Predsjednikom bude takoreći dan-noć, omogućilo mu je da ga dobro izbliza upozna i da to u ovom djelu prenese čitaocima. On s puno topline i s velikim poštovanjem govori o njemu i ističe njegove ljudske vrline i državničku mudrost. To ima posebnu težinu jer je to iz pera čovjeka koji je krajnje kompetentan za ono što piše. Riječ je o novinaru koji je reputaciju stekao kao vanjskopolitički urednik RTV BiH. Nije suvišno napomenuti da gosp. Jerković na tu dužnost nije došao po stranačkoj liniji, nego kao stručnjak u svojoj profesiji, zbog čega mu je Predsjednik i ponudio mjesto za svog savjetnika.

Zanimljivost i vrijednost Jerkovićevog rukopisa je između ostalog i ta što vrlo vjerno i plastično oslikava odnos i stav međunarodne zajednice, pojedinih državnika ili međunarodnih dužnosnika prema rješavanju bosanskog problema, ali i njihov odnos i mišljenje o Aliji Izetbegoviću. Autor često navodi i Izetbegovićeve komentare o njima i o onome šta su i kako su ovdje radili.

Na kraju mogu izdavaču najtoplije preporučiti rukopis Adamira Jerkovića. Uvjerenja sam da se zaista radi o vrijednom djelu koje će naići na širok interes domaće i inozemne javnosti, jer govori na vrlo kvalitetan način o političkoj aktivnosti najvećeg ratnog i poratnog bosanskohercegovačkog političara. Adamir Jerković je kao njegov savjetnik za medije i odnose sa javnošću na ovaj način ispunio svoju profesionalnu dužnost, i mogu slobodno reći, časno se odužio za ukazano mu povjerenje i čast da tri godine provede uz najkrupniju i najpriznatiju političku ličnost suvremene Bosne i Hercegovine.

ei-potpis

RECENZIJA KNJIGE: «ISTOČNO OD DAYTONA – ALIJA IZBLIZA»

Prof. dr. Šefik Kurdić

UNIVERZITET U ZENICI
ISLAMSKA PEDAGOŠKA AKADEMIJA

sefik-kurdic

Knjiga «Istočno od Daytona – Alija izbliza» Adamira Jerkovića slika Bosnu i Hercegovinu od početka 1998. do kraja 2000. godine. Ova knjiga, napisana vještom rukom publiciste, predstavlja stvarnu sliku ove zemlje, sa svim prirodnim bojama i preciznim nijansama, u čijim se detaljima ne primjećuje vještačko dotjerivanje i lažno šminkanje. U oblacima koji su se nadvili nad ovom zemljom u tim teškim trenucima, autor je rukom maestralnog umjetnika, naslikao tračke sunčane svjetlosti, koja navješćuje bolje vrijeme i odagnavanje tmurne i surove stvarnosti. Ova svijetla boja, kojom autor slika pejsaž naše lijepe Bosne i Hercegovine, nije vidno istaknuta. To je upravo zbog toga što su akteri brojnih događaja iz tog perioda nosili, uglavnom, sive i tmurne boje, koje je autor, onakve kakve jesu, prenosio u ovom djelu.

Sprovođenje Dejtonskog sporazuma, uspostava institucija Bosne i Hercegovine, povratak izbjeglica i raseljenih lica, dileme demobilisanih boraca, ekonomska kriza, pritisci raznih političkih faktora da prošire svoje polje djelovanja na ovu zemlju nakon Dejtonskog sporazuma i niz drugih procesa, samo su neki od detalja bosanskohercegovačkog kolorita koje nije moglo promaći preciznom oku Adamira Jerkovića.

Najistaknutiji lik na ovoj slici, svakako je, rahmetli Alija Izetbegović, presjedavajući Predsjedništva BiH, čiji je savjetnik za medije i odnose sa javnošću, u tom periodu,  bio upravo autor knjige. Budući da mu je bio toliko blizu, uspio nam je dočarati sve crte, ne samo njegovog fizičkog izleda, nego što je još važnije, naslikao nam je jasnim i vidljivim bojama njegove karakterne crte, njegov moral, prepoznatljivi šarm i duhovnu prefinjenost. Naravno, za to treba puno više vremena od našeg kraćeg druženja sa predsjednikom Predsjedništva ili nekom informacijom, ili, pak, intervjuom na televiziji. Te karakterne, duhovne i moralno-etičke osobine i odlike mogu se oćutiti samo nakon promatranja i dugogodišnjeg analiziranja postupaka u sreći i nesreći, radosti i žalosti i u lahkim i teškim trenucima određene osobe. Adamir Jerković je imao tu privilegiju da se druži sa ovim velikim čovjekom i da nam vjerno prenese sve te detalje, u čemu je, nesumnjivo, uspio.

Autor, ne samo da pokušava rekonstruirati tadašnji politički trenutak Bosne i Hercegovine, temeljeći ovu svoju zanimljivu knjigu, kako i sam napominje,  na preciznim bilješkama iz svog dnevnika, kojeg je vodio o Predsjednikovim razgovorima i susretima, kao i njegovim zapažanjima i komentarima o ljudima i događajima, nego svojom suptilnom intuicijom prodire u dubinu Predsjednikove duše, pokušavajući tako oćutiti njegov nutarnji puls i trenutačni osjećaj.

Adamiru Jerkoviću, uz precizno vođenje dnevnika i detaljno registriranje svih tadašanjih događaja, ne promiču ni najsitniji detalji kod Predsjednika, koje mnogi autori ne bi ni osjetili, niti im poklonili pažnju. Autor prati njegove oči, osjeća njihovu živahnost, «snima» njegovo lice, registrira pokrete njegovih ruku i prodire u dubinu njegovih riječi i besjeda.

Dovoljno je navesti samo nekoliko rečenica i uvjeriti se u ilustrativno kazivanje autora. Dok razgovara sa Predsjednikom, on u isto vrijeme, primjećuje: «Dva plava, živahna oka, svakako su nasnažniji detalj koji sam zapazio na njegovom zanimljivom licu. Vjerovao sam da niko ko se našao u «zoni» njegovih modrih očiju nije mogao ostati ravnodušan, pa ni oni koji ga nisu previše voljeli. Imao je neku pozitivnu energiju, koja se prenosila na prostor i sagovornike.

Sugestivan i veoma uvjerljiv. Imao je prepoznatljivu gestikulaciju. Svaki mišić na tom produhovljenom licu pratio je priču. Ruke su mu bile nemirne i skoro da su «crtale» sve što je kazivao. Kada je objašnjavao nešto, ponavljao je neku riječ, kao da je htio «podebljati» misao».

Adamir Jerković opisujući posjetu Alije Izetbegovića Unsko-sanskom kantonu od 1.do 3. maja 1998., izuzetan doček Krajišnika i dramatičan povratak za Sarajevo, kada je, u posljednjem momentu, usljed velike magle i nevremena, izbjegnut katastrofalan pad helikoptera, njegovom pronicljivom oku  i vještom peru ne gubi se iz vida, ne samo ono što Predsjednik radi i govori, nego prodire u dubinu njegovog bića i pokušava odgonetnuti nešto od njegovih osjećanja i razmišljanja. On piše: «Prije spavanja prošetali smo pored Une. Žubor rijeke odmarao je dušu. Za Predsjednika dobrodošla relaksacija. Dane je provodio u kabinetu, nije se kretao ulicama, pa je tako izgubio vezu sa vanjskim svijetom i običnim ljudima… Kratkotrajne šetnje u popodnevnim satima unutar zidova rezidencije Konak bile su nedovoljne. Saosjećao sam s njim zbog takvog načina života i, mislim, da su mu godine u politici bile u neku ruku produžetak zatvora, u kojima je tamnovao zbog svojih političkih stavova».

Autor je, uz detaljan i precizan opis razgovora Predsjednika sa brojnim članovima raznih domaćih i stranih delegacija uspio ga istinski predstaviti diplomatom onakav kakav je i bio. Ali, poseban specifikum ove knjige je predstavljanje Alije Izetbegovića kao čovjeka, do krajnjih granica humanog i osjećajnog. On i  prilikom svojih obaveza, sastanaka i posjeta, i pati, i voli, i saosjeća. To Adamir Jerković perfektno primjećuje. Opisujući posjetu Cazinu, autor primjećuje: «…Svi smo uzbuđeni…Uočavam da je «slab» na djecu. Prvo njih miluje i ljubi, pita za ime i možda bi se najradije poigrao sa tom nevinom čeljadi. Ali, uvijek nove i nove obaveze. Ostat će mi u trajnom sjećanju ta čedna slika zagrljenog bosanskog djetinjstva i čovjeka, koji je imao viziju da bošnjačkoj djeci obezbijedi isto parče slobode, radosti i dostojanstva, kao što imaju vršnjaci iz drugih naroda…»

Njega politika nije uspjela dehumanizirati i sačiniti hladnim i neosjećajnim, kao što je to slučaj sa većinom diplomata: koji se osmjehuju samo kada je potrebno to učiniti u službenim razgovorima i kojima laž i lažna obećanja postanu svakodnevna praksa u diplomatskim razgovorima i predizbornim kampanjama. To je lijepo definirao predsjednik Čerčil koji je prošao pored nekog groba na kome je pisalo: «Ovdje leži iskreni diplomata», pa je upitao: «Otkuda u ovom grobu dvojica?!, pa je konstatirao: «Diplomata nikada nije iskren!»

Zahvaljujući ovoj knjizi brojne karakterne crte i lijepe osobine Alije Izetbegovića biće sačuvane od zaborava. Njegov politički angažman i brojne obaveze bile su razlogom što je većini svijeta postao dalek. Međutim, neki ljudi su imali privilegiju biti blizu ovog čovjeka. Sreća da je jedan od njih bio i autor ove knjige, koji je sve to tako lijepo zapazio, registrirao i sačuvao od zaborava. Ova knjiga je sretna sinteza Predsjednikovog diplomatskog života i njegovih karakternih crta i moralno-etičkih kvaliteta. Uz surovost i sivilo tadašnjeg vremena i trenutka, uz sve nedaće, dileme i probleme kroz koje je prolazila Bosna i Hercegovina, doima se sasvim relaksirajuće ova ljudska i osjećajna crta koja je krasila Aliju Izetbegovića.

Može se slobodno reći da ova knjiga predstavlja istinski bosanski ćilim iz tog perioda satkana vještom rukom Adamira Jerkovića. U tom ćilimu, različitih boja i šara, svaka nit od koje je on i satkan nosi svoje prepoznatljivo ime. Autor manirom prepoznatljivog znalca, iskusnog spisatelja i domišljatog virtuoza, ne samo da slaže niti sa njihovim bojama i šarama, nego im daje i imena i to tako karakteristična, da se brzo urezuju u sjećanje čitatelja. On to ne čini nadmeno, na silu i nevoljno. Ovdje se osjeća krajnja suptilnost, graciozna lepršavost i inteligentna duhovitost.

Tako kada piše o inauguraciji novog Predsjedništva BiH, kada su, nakon Momčila Krajišnika i Krešimira Zubaka, novi članovi, uz Aliju Izetbegovića, izabrani Živko Radišić i Ante Jelavić, on to naziva Lavovi u bosanskom kafezu.

Američko nezadovoljstvo procesom privatizacije u BiH i diplomatsku ofanzivu Clintonovih izaslanika Richarda Sklara i Jamesa Dobbinsa autor naziva Kostolomci iz Bijele kuće.
Zluradost Slave Kukića u «Oslobođenju» da je sudija haškog tribunala Antonio Cassese stavio Aliju Izetbegovića u istu ravan sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom i demantije navedenog sudije Adamir Jerković naslovljava sa Kuke i okuke.

Autor ove knjige, ne samo da registrira događaje i činjenice, već svojim prepoznatljivom intuicijom primjećuje i najsitnije detalje i sasvim objektivno i kritički prilazi svim problemima, ne želeći Predsjednika prikazati većim nego što jeste, a niti umanjiti njegov doprinos u udaranju temelja bosansko-hercegovačke državnosti i samostalnosti. On, pored brojnih poteza koje hvali i prikazuje ih afirmativnim, sasvim smjelo i hrabro kritikuje i one poteze za koje, on smatra, da nisu u redu. Na ovaj način Adamir Jerković smješta rahmetli Predsjednika u objektivnu ravan, ali i sve ljude i događaje koje tretira u ovoj knjizi.
Analizirajući tekstove ove knjige primjećuje se jedan prisan saradnički odnos Predsjednika i njegovog savjetnika. Koliko je njihova saradnja bila, uistinu, bliska, najbolje potvrđuje činjenica da ga Predsjednik šalje veoma često kao svog ličnog izaslanika i to u vrlo važne misije. Tako, na primjer, u septembru 2000. god, Adamir Jerković, postaje prvi bh.zvaničnik koji posjećuje Kinu, noseći poruku predsjednika Alije Izetbegovića predsjedniku NR Kine Jiang Zeminu. Ova posjeta je bila od velike važnosti, budući da je NR Kina stalna članica Vijeća sigurnosti UN i da je, tom prilikom, zvanični Peking nedvosmisleno podržao teritorijalnu cjelovitost BiH.

Uz to, primjetno je, da Predsjednik šalje Adamira Jerkovića kao svog ličnog izaslanika svuda gdje se potvrđuje ljudskost, humanizam i etičnost, kao, na primjer, na dženazu čestredesetčetverici Bošnjaka, koji su poginuli u saobraćajnoj nesreći kod Kaknja, (maja 2000. god.); obnovu samostana sestara karmelićanki (mart 1999.); promocije studenata (mart 1999.); godišnjice korpusa (septembar 2000.) i dr. gdje se obraća prigodnim govorima.

Dakle, autor ove knjige je, ne samo svjedok postdejtonskih zbivanja, nego i aktivni sudionik, što se eksplicite prijećuje u ovoj knjizi.

Ova knjiga, budući da je pisana lijepim, privlačnim i prijemčljivim stilom biće, nesumnjivo je, prihvaćena kod brojne čitalačke publike. Ona će, takođe, biti izvor sa kojeg će u budućnosti istraživači, historičari i politički analitičari crpiti određene informacije. Otuda, sa zadovoljstvom, preporučujem ovu knjigu za štampanje, nadajući se da će uveliko doprinijeti objektivnijem sagledavanju stanja u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, a posebno u jednom potpunijem sagledavanju ličnosti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Bosne i Hercegovine.

Zenica, 05.09. 2005.
Prof. dr. Šefik Kurdić

RECENZIJA KNJIGE: «ISTOČNO OD DAYTONA – ALIJA IZBLIZA»

Akademik Prof.dr. Mirko Pejanović  – Dekan

UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

mirko-pejanovic

U knjizi «Istočno od Daytona – Alija izbliza» razmatraju se važna pitanja političkog razvoja Bosne i Hercegovine kroz vršenje funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Kao savjetnik Alije Izetbegovića autor knjige Adamir Jerković opisuje nastanak i pripremu društvenih odluka, koje su oblikovane u radu i stvaralaštvu Alije Izetbegovića.

SADRŽAJNI DIO

U knjizi «Istočno od Daytona» prikazani su procesi, događaji i odnosi, koji su nastajali u provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao što su povratak izbjeglica i raseljenih lica, uspostava institucija Bosne i Hercegovine, odnosi sa susjedima, stranačke borbe, uloga Alije Izetbegovića u Stranci demokratske akcije, položaj Bošnjaka, pogledi na evropske integracije…

Pozicija neposredne blizine autora knjige u odnosu na Izetbegovića dala mu je privilegiju da bude svjedokom važnih događanja u Bosni i Hercegovini, uloge Alije Izetbegovića u njima, kao i ulozi drugih javnih ličnosti i političara, kako sa domaće tako i međunarodne scene.

Kvalitet ovog štiva je u tome što otkriva, do sada javnosti nepoznate detalje iz susreta i razgovora koje je Alije Izetbegovića imao sa političarima i državnicima kako Zapada  tako i Istoka, a koji su svojim djelovanjem presudno uticali na prilike u Bosni i Hercegovini.

Adamir Jerković nas vodi kroz teško vrijeme kada se postavljala daytonska konstrukcija na skoro porušene temelje bosanske kuće, koju je ponovno trebalo obnoviti. Tih godina BiH se suočavala sa manjim, ali svakako opasnim podrhtavanjem «tla», o kojima nam autor pripovijeda na stranicama knjige. On razvija zanimljivo priču o teškoćama u izgradnji multinacionalnog društva i države u uslovima prisutnog nacionalizma. Prati vrijeme u kojem su još uvijek na sceni kreatori dva velikodržavna koncepta – Milošević i Tuđman, i koji su još uvijek opsjednuti idejom o podjeli BiH. U takvom okruženju uvijek dovoljno razloga i povoda za nove ratove. On ih identificira, podsjeća na upade hrvatske oružane sile na bosansku teritoriju i okupaciju Martin Broda, napetostima tokom NATO udara po ciljevima u Jugoslaviji. Autor prati kosovsku krizu i sagledava njene refleksije na bosanskohercegovačka zbivanja u kontekstu obnavljanja separatističkih zahtjeva za otcjepljenje Republike Srpske i priključenje Srbiji.

Pisac iznutra sagledava bosanskohercegovačka previranja, borbu suprotstavljenih snaga stabilizacije i destabilizacije. Povezujući događaje i ličnosti, čitalac saznaje dubinu krize kroz koju prolazi Bosna i Hercegovina u procesu uspostavljanja centralnih institucija države. Uočavaju se nosioci opstrukcije i metode koje oni koriste da bi zaustavili proces revitalizacije državnog tkiva i povratak izbjeglica.

Adamir Jerković piše o dvostrukim standardima svijeta, posebno na planu povratka izbjeglica. Opisuje nam svu mukotrpnost povratka. Piše: «Na hiljade bošnjačkih izbjeglica čekaju  «milost» lokalnih činovnika, kojima je dojavljivano iz nacionalističkih štabova da otežu i razvlače, ne bi li potencijalni povratnici izgubili svaku nadu i strpljenje…»Borba za Brčko, pokušaji međunarodne zajednice da relativizira i marginalizira Predsjedništvo, izgradnja i učvršćivanje kohezije u tronacionalnom Predsjedništvu, kriza vlasti u Republici Srpskoj sa snažnim refleskijama kod Bošnjaka, borba za konstitutivnost naroda, politički atentat na Aliju Izetbegovića u isfabriciranoj  aferi koja je podmenuta  «Njujork tajmsu», Pakt stabilnosti, novoj nadi zemalja Jugoistočne Evrope… Autor opservira sve ove događaje, daje im činjeničnu dimenziju, ali prepoznajemo i njegov  vlastiti stav.

Autor nije «zarobljen» Kabinetom, on zanimljivim opservacijama analizira  ekonomsko-socijalni trenutak u kojem se nalazi BiH, primjećujući da je sve manje smijeha, a sve više straha, da demokratije ima u izbilju, ali da je sve više praznih stomaka. Autor piše: «Slike društvenog očaja i  eksploatacije kao da su se prelile iz Zolinih romana.»

Adamir Jerković svjedoči, takođe, o prisutnim stereotipima zapadnog svijeta prema muslimanima i islamu u Evropi, kao i kritičkim opaskama Alije Izetbegovića zapadnim diplomatama i uglednicima u vezi s tim.
«Teško je biti musliman u Evropi. Mi moramo biti savršeni da bismo bili dobri», kaže Izetbegović britanskom ambasadoru Grahamu Handu.

U knjizi «Istočno od Daytona» saznajemo kako Alija Izetbegović vidi budućnost u nacionalno izmiješanoj Bosni i Hercegovini.

Prateći na objektivan način, sa distance, zbivanja unutar Stranke demokratske akcije, autor nam predstavlja Aliju Izetbegovića u ulozi lidera Stranke, koji želi promijeniti njeno unutrašnje biće, jer je svjestan da SDA birokratski okoštava i da nedovoljno osjeća puls naroda i ne slijedi njegove potrebe. Autor na stranicama knjige piše da Izetbegović  ukazuje na promašaje, ali da se njegov glas gubi u salvama aplauza, koji su često lažna manifestacija odobravanja, a suštinski ne mijenjaju status quo. Zaključuje da će na kraju SDA zbog krupnih promašaja na koje ukazuje i sam Izetbegović platiti visoku kaznu na općinskim i opštim izborima.

Autor prati refleksiju izbornog poraza i u «ljudskoj dimenziji», opisujući Izetbegovićev doživljaj poraza, i njegova ozbiljna razmišljanja o povlačenju… Osvjetljava lik preminulog Predsjednika iz perspektive koju do sada nismo upoznali, u jednoj toploj ljudskoj dimenziji, što je posebna vrijednost ove knjige. Jerković majstortvom analitičara slika Aliju Izetbegovića  kao čovjeka sredine, koji je umjeren u svemu, radovanju i tugovanju, u pobjedi i porazu, u pohvali i kritici. On kaže da je Izetbegović džentlmen, posebno u  trenutku pobjede, jer se ne naslađuje porazu protivnika i ne trijumfuje kada svi očekuju provalu emocija.

Adamir Jerković nam u svojoj knjizi ne predstavlja izvannaravnog čovjeka. On za  Izetbegovića ima očigledne simpatije, ali ga opisuje normalnim, nimalo jarkim bojama. U tome i jeste vrijednost ove knjige, što je pisac uspio savladati emocije i  smjestiti Izetbegovića u objektivnu ravan.

ZNAČAJ KNJIGE

Stil kojim je pisana knjiga, čini je «pitkom» za čitanje. U njoj će zanimljivo štivo pronaći ne samo široka čitalačka publika, nego i povjesničari i politički analitičari. Precizno zabilježeni  komenatari Alije Izetbegovića o značajnim političkim pitanjima važan su orijentir za sagledavanje njegove ličnosti u kontekstu historijske zadatosti.

Knjigu «Istočno od Daytona» preporučujem za štampanje. Budući da se radi o analitičkom štivu, ona će će posebno dobro doći javnim radnicima, koji se zanimaju za politički razvoj Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu.

Prof.dr. Mirko Pejanović
Sarajevo, 25.7.2005.
mp-potpis