Početna

UVOD

Na desetu godišnjicu Daytonske mirovne konferencije, u Sarajevu je 17.novembra 2005. u prepunoj  dvorani Doma Vojske Federacije promovirana trilogija Adamira Jerkovića «Alija izbliza». Naslov trilogije dovoljno je sam po sebi intrigantan, a naziv ciklusa «Istočno od Daytona» pomaže nam da prije nego se udubimo u čitanje ovog zanimljivog štiva, odredimo koordinate u kojima Adamir Jerković sagledava lik i djelo prvog predsjednika BiH.

  Jedan od promotora knjige je rekao da Jerković, kao bliski saradnik r.Alije Izetbegovića vjerno priča o prvim i nesigurnim koracima iščašene daytonske države. Predstavljajući trilogiju promotori su istakli da autor, koji je bio savjetnik Alije Izetbegovića u posdejtonskom periodu,  bilježi zanimljive i neke malo poznate detalje iz vremena kada se BiH teškom mukom uspravljala na svoje noge. Jer, Trilogija sadrži opise važnih događaja i njihovih aktera, a u čijem  centru pažnje je, svakako, prvi predsjednik BiH, kojeg  kako je naveo prof. dr. Mirko Pejanović „zahvaljujući Jerkoviću  upoznajemo u različitim situacijama, kao političara i običnog čovjeka, u trenucima radosti, tuge, nadanja i iščekivanja, ali i i bolnih razočarenja... 

 Predgovor za ovu historijski relevantnu trilogiju, koja je izazvala veliko interesovanje u domaćoj i stranoj javnosti, napisao je prvi austrijski ambasador u BiH dr.Valentin Inzko. Recenzenti i promotori su eminentni naučni radnici iz četiri bosanskohercegovačka naroda: historičar, prof. dr.Enver Imamović (Filozofski fakultet u Sarajevu), islamolog - prof.dr. Šefik Kurdić (Univerzitet u Zenici), politolog - prof.dr. Mirko Pejanović (Fakultet političkih nauka u Sarajevu) i filozof, akademik prof.dr.Vladimir Premec (Filozofski fakultet u Sarajevo).

Dosada je održana 51 promocija u sljedećim gradovima: Sarajevo, Jablanica, Visoko, Konjic, Kakanj, Zavidovići, Goražde, Ključ, Breza, Ilijaš, Gradačac, Olovo, Živinice, Mostar, Maglaj, Sanski Most, Bosanska Krupa, Bužim, Općina Novi Grad, Čelić, Teočak, Sapna, Lukavac, Banovići, Srebrenik, Bugojno, Doboj-Istok, Travnik, Dubrovnik, Gračanica, Donji Vakuf, Općina Doboj-Jug, Cazin, Bihać, Tešanj, Jajce, Odžak, Pula, Umag, Sisak, Karlovac, Kopar, Rijeka, Rovinj, Osijek, Slavonski Brod, Gunja, Brčko, Celje, Mariboru, Zadru i Istanbulu.

 Promocije su dogovorene i u drugim bh. gradovima i dijaspori. Trilogija je izazvala veliko interesovanje i u međunarodnim diplomatskim krugovima. Nakon promocije u Sarajevu, Jerkovića su primili skoro svi ambasadori akreditirani u BiH, među njima  i visoki predstavnici Paddy Ashdown, Wolfgang Petritsch i Christian Schwarz Schilling.

 Izdavač: «Dom štampe». Knjiga je štampana u tri toma (tvrdi uvez sa plastificiranim ovitkom) i pakovana u  dizajniranoj kutiji, koja prati osnovni izgled ovitka.
Broj strana: 905. Format: 17x24

Knjige

Biografija

 

Rođen 22.2.1958. u Nemili kao prvi sin Hasana i Sevlete Jerković.

Novinarske početke započinje u zeničkim novinama “Naša riječ” 1976. godine, kada piše feljton “U susret Kolombu”, u kojem  predstavlja zemlje učesnice 5. summita pokreta nesvrstanih. U Radio Zenici se zapošljava 1977. godine , gdje prolazi sve faze rada, od novinara do glavnog i odgovornog urednika. Za sekretara Predsjedništva OK SSRNJ Zenica (Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije) izabran je 1989. godine, a sa te funkcije je nominiran za predsjednika Opštine Zenica. Izabran je za vijećnika Općine Zenica, ali je ubrzo dao ostavku. Bio je dugogodišnji  novinar – dopisnik RTV Sarajeva, a za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu glavni i odgovorni urednik TV Okruga Zenica – ITC RTV BiH.

Pisac je brojnih analitičkih članaka i komentara za domaću i inostranu štampu. Uređivao je poznatu i vrlo slušanu političku emisiju “Susreti svjetova” koja je emitovana sedmično u programu Radio-Zenice. Osim analize događaja emisija je zahvaljujući svojim dopisnicima iz inostranstva pratila zbivanja u vezi sa Bosnom i Hercegovinom u centrima svjetske političke moći. Nakon rata prelazi u vanjsko-političku redakcije TVBiH gdje objavljuje komentare i analize po kojima ostaje zapažen u javnosti Bosne i Hercegovine i regiona.

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović povjerio mu je 1997. funkciju savjetnika u svom kabinetu. Bio je član državnih delegacija u bilateralanim susretima sa šefovima država, premijerima i svjetskim liderima, kao i na međunarodnim konferencijama posvećenim BiH, od donatorskih do Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu, 30.7.1999. godine. U vrijeme jačanja bosanskohercegovačkih institucija, kao ličnost sa međunarodnim certifikatom za odnose s javnošću, imenovan  je za prvog portparola Predsjedništva Bosne i Hercegovine.  Predvodio je delegacije i izaslaništva u zemlji i izvan njenih granica.

Poslije povlačenja predsjednika BiH Alije Izetbegovića iz aktivne politike 14. 10. 2000. godine, zadržao je funkciju savjetnika kod novog člana Predsjedništva BiH Halida Genjca te negovog naslijednika Beriza Belkića.

Odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine imenovan je 24. 3. 2000. za predsjednika Uprave Poštanske banke BiH i tu dužnost je obavljao  uspješno dvije godine. Također je izabran u prvi menadžment novog privrednog subjekta – JP BH Pošta, gdje je obavljao dužnost  pomoćnika generalnog direktora. Nakon toga od 2003. do 2007. je na dužnosti savjetnika federalnog ministra rada i socijalne politike za pravne i ekonomske poslove.

Nakon toga je imenovan 26. aprila 2007. za direktora Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine. U Arhivu zatiče teško poremećene odnose, ali uspijeva u kratkom vremenu uspostaviti dobru radnu atmosferu i zavidnu radno tehnološku disciplinu. Otvara Arhiv Federacije BiH prema okruženju i uspostavlja institucionalne veze sa mnogim arhivima u svijetu.

Predsjednik je Komisije za polaganje stručnog arhivističkog ispita FBiH od 2007. godine, a od 2009. je predsjednik Upravnog odbora Udruženja arhivskih i administrativnih radnika Federacije Bosne i Hercegovine, jednog od dva strukovna saveza arhivista.

 

Nagrade i priznanja

Za novinarski angažman nagrađivan je nekoliko puta, a dobitnik je prve nagrade Udruženja novinara BiH Zenica “Zlatno pero” u dva navrata (1981. i 1983.)

Nagrađen je, također, najznačajnijim arhivističkim priznanjem koje dodjeljuje Arhiv Federacije “Plaketom kralj Tvrtko Prvi Kotromanić“ za međunarodno prezentovanje Bosne i Hercegovine, ukupan arhivistički doprinos kao i stabilizaciju Arhiva Federacije BiH.

Zašto sam napisao knjige

Aliju Izetbegovića upoznao sam u Zenici ratne 1993. godine dok je obilazio borbene položaje bosanske Armije. Viđat ću ga i kasnije, veoma često. Premda stariji čovjek, slabog zdravlja, stizao je na opasne linije fronta kako bi se našao blizu svojih vojnika. Nije pristajao na pompezne dočeke i bogate trpeze, jer je znao da su branioci Bosne i Hercegovine više gladni nego siti. Ovo su za mene bili važni detalji, koji su, možda, i presudno uticali na konačno oblikovanje mišljenja o njemu.

Nakon rata, pratio sam njegovu tešku i istrajnu borbu za političku odbranu koncepta cjelovite Bosne i Hercegovine. Najprije, kao vanjskopolitički urednik u Televizije BiH, a kasnije i kao njegov savjetnik u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Kada mi je Alija Izetbegović ponudio mjesto svog savjetnika za medije i odnose sa javnošću, dugo vremena se nisam mogao odlučiti. Novinarstvo, a posebno vanjska politika, neodoljivo su me privlačili, a kao televizijski komentator pronalazio sam u tome veliko zadovoljstvo i stalno nadahnuće. Prelazak u politiku značilo je svjesno odricanje od stvaralačke sreće i prihvatanje nečeg što je bilo daleko od vrline i ljudske iskrenosti.

Šta je čovjek mogao očekivati na «dvoru»?

Med i mlijeko – nikako, a spletke i intrige – svakako. Ipak, želja da budem svjedokom historije i aktivan učesnik u obnovi ratom skoro razbijene države, opredijelilo me je da prihvatim Izetbegovićevu ponudu i ovaj izazov. Jer, Bosna je nakon agresije prolazila kroz važan period svoje historije. Silom ugurana u tijesnu dejtonsku odjeću, mučila se tražeći dah i u tom grču malo kome se činila lijepom, izuzev onima koji su je voljeli. A, oni, kojima je Bosna bila relikvija, nisu se mirili s činjenicom da će iskonska ljepota drevne zemlje biti zauvijek zarobljena u šnitu daytonskih krojača. Bio sam odlučan, kao i najveći broj građana BiH, boriti se za njen život i pomoći joj da izađe iz tijesne kože. A sa te pozicije, mogućnosti za nastavak borbe bile su velike. Imao sam još jedan motiv. Bio sam lični izbor Alije Izetbegovića, a ne «rješenje» nekog kadrovskog kružoka. Ovi razlozi su «presudili» da prihvatim njegovu ponudu.

Kako je i u novim okolnostima u mom biću ostao «zarobljen» novinar, smatrao sam da imam moralnu odgovornost prema javnosti, da prateći iz neposredne blizine glavnog kreatora bosanskohercegovačke stvarnosti i projektanta budućnoti, svjedočim o izrastanju nove BiH.

Mislio sam da ću posredno, iz perspektive sadašnjosti, moći proniknuti i u prošlost, u jedno drugo i drugačije vrijeme sa mnogo «istina», koje su obavezni pratilac konfuznih vremena. Bezbroj dilema: intrigantna ratna prošlost, kontroverzne odluke donijete u posebnim okolnostima, mnoštvo generala nakon boja, inflacija političkih stratega, koji «nikad» ne bi potpisali Dayton, i uz njih mnogo sumnjičavih, koji nisu željeli vidjeti da je rat uvezen izvana već su bili skloni nagađati je li se rat ipak mogao izbjeći, samo da su se Bošnjaci (ali ne i drugi; sic?!) okanili nacionalnog organiziranja…

U kabinet Alije Izetbegovića ušao sam bez ikakvih predrasuda i definitivnih stavova. Moja namjera bila je da svjedočim istinu i pošteno zabilježim sve što bi moglo doprinijeti razumijevanju djela i sagledavanju lika Alije Izetbegovića. Naravno, nisu mi bile nepoznate priče o njegovim romantičarskim snovima o muslimanskoj Bosni. Pokušavao sam to prepoznati u njegovom ponašanju, postupcima, razgovorima, natuknicama. Da li je te snove, o kojima se špekuliralo, naprasno «zaboravio», jesu li, možda, «ugušeni» u njemu kao nerealni, da li su zauvijek «protjerani» iz njegovog života, ako ih je ikada i bilo, ne znam i ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ali, mogu svjedočiti da u vremenu moje neposredne vrlo bliske saradnje sa predsjednikom Izetbegovićem, takve ideje nikada nisu pominjane.

Konstanta njegove politike u zadatom vremenu bila je učvršćivanje temelja cjelovite i nezavisne Bosne i Hercegovine i oštro suprotstavljanje separatizmu, jačanje države sa svim njenim atributima i, naročito, povratak izbjeglica.

Knjiga, koju predočavam javnosti kao lični doprinos obilježavanju desetogodišnjice Daytona, ne pretendira biti historijsko štivo. Ona ne priča isključivo i prevashodno o Aliji Izetbegoviću u projektiranom vremenu i konkretnim situacijama, nego, uz ostalo, pokušava  rekonstruirati i tadašnji politički trenutak Bosne i Hercegovine.

Nastojao sam da moj lični odnos, ispunjen simpatijama prema ovom čovjeku, koji me ničim nije zadužio, kao ni ja njega, ne utiče na objektivnost priče o vremenu i Alije Izetbegovića u njemu. Zapis, koji slijedi na stranicama ove knjige, oslanjao se na vrlo precizne bilješke iz mog dnevnika o Predsjednikovim razgovorima i susretima, kao i njegovim zapažanjima i komentarima o ljudima i događajima. Naravno, neke činjenice i podatke, koji bi mogli štetiti Bosni i Hercegovini i povrijediti neke ljude, svjesno sam izostavio, ostavljajući tu vrstu svjedočenja za neku drugu priliku. Tokom veoma korektne saradnje sa Alijom Izetbegovićem, nisam uvijek dijelio njegova mišljenja i stavove, posebno u vezi nekih nepromišljenih medijskih poteza koji su mu štetili, a on ih je povlačio bez obzira na cijenu. Ali, odnos iskrenog poštovanja zauvijek je ostao.

Adamir Jerković