PROMOVIRANA TRILOGIJA „ISTOČNO OD DAYTONA“

Posted Posted in Alija Izbliza - Medijska karta

SINOĆ U DOMU VOJSKE FBIH

Trilogija Adamira Jerkovića „Istočno od Daytona“ ( „Alija izbliza“ ) u izdanju „Doma štampe“ promovirana je sinoć u Domu Vojske FBiH. U prisustvu velikog broja gostiju govorili su recenzenti i promotori trilogije, historičar Enver Imamović, islamolog Šefik Kurdić, politolog Mirko Pejanović i filozof Vladimir Premec.

Trilogija sadrži opise važnih događaja i njihovih aktera, a govori o prvim koracima dejtonske države i zanimljivim detaljima iz vremena kada je autor bio savjetnik Alije Izetbegovića.

Valentin Inzko, prvi austrijski ambasador u BiH i sadašnji ambasador u Sloveniji, napisao je predgovor u kojem je istaknuo da ja autor ove trilogije, kao najbliži saradnik prvog predsjednika BiH, bio svjedok i učesnik povijesnih događaja koji su trasirali današnji put zemlje.

– Autor evidentira i opisuje sve Predsjednikove susrete i razgovore s nebrojenim političarima svijeta svih rangova, počev od predstavnika najmočnijih država svijeta i njihovih vlada, predstavnika UN-a, kraljeva, prinčeva, ministara itd., do raznih djelatnika međunarodne zajednice, koji su dolazili u Bosnu ili u njoj boravili. Skoro redovito daje svoje komentare o tome, što tekst dodatno čini zanimljivim i vrijednim – kazao je Imamović.

( „Dnevni avaz“, 18. 11. 2005.)

TRILOGIJA GOVORI O PRVIM KORACIMA DEJTONSKE BIH

Posted Posted in Alija Izbliza - Medijska karta

PROMOCIJA KNJIGE ADAMIRA JERKOVIĆA
„ ISTOČNO OD DAYTONA: ALIJA IZBLIZA“

U dvorani Doma Vojske FBiH sinoć je predstavljena trilogija „Istočno o Dejtona: Alija izbliza“ nekadašnjeg savjetnika prvog predsjednika BiH Adamira Jerkovića.

Trilogija govori o prvim koracima dejtonske BiH, obuhvatajući period od početka 1998. do kraja 2000.godine, nudeći opise važnih političkih i društvenih događaja i njihovih aktera.

Knjige su predstavili njeni recezenti historičar Enver Imamović, islamolog Šefik Kurdić, politolog Mirko Pejanović, te filozof  Vladimir Premec. Imamović je ocijenio kako će ovaj rukopis nesumnjivo predstavljati nezaobilaznu građu za sve one koji se ubuduće budu bavili historijom BiH u ratnom i poratnom razdoblju. Kako navodi, autor je evidentirao sve sjednice Predsjedništva BiH, komentirao tok debata, zaključke, te njihov odjek u javnosti. Zabilježeni su i svi susreti rahmetli Alije Izetbegovića sa brojnim svjetskim delegacijama, kraljevima, prinčevima te djelatnicima međunarodne zajednice.

O Aliji Izetbegoviću autor je pisao sa posebnom toplinom i poštovanjem, vrijedno slikajući njegovu ličnost, prenosi Fena.

„ Majstorstvom analitičara, Jerković slika Aliju Izetbegovića kao čovjeka sredine, koji je umjeren u svemu, radovanju i tugovanju, u pobjedi i porazu, u pohvali i kritici“, kazao je Pejanović.

Trilogiju je izdao „Dom štampe“ Zenica.

 

(„Oslobođenje“, 18.11.2005.)

Telegram Nj.E. Valentina Inzko-a, ambasadora Republike Austrije u Sloveniji, autoru i sudionicima promocije u Sarajevu 17.11.2005.

Posted Posted in Alija Izbliza - Medijska karta
Poštovani g. Jerkoviću i učesnici na promociji trilogije „Alija izbliza“,
knjiga
Izuzetno mi je žao što ne mogu večeras prisustvati promociji trilogije Adamira Jerkovića  «Alija izbliza – Istočno od Daytona».
O pokojnom predsjedniku mnogo toga je već napisano, ali vjerujem, da nema puno knjiga i publikacija kao što je trilogija Adamira Jerkovića, koje tako originalno, dobro i pošteno opisuju i ocrtavaju predsjednika Aliju Izetbegovića «izbliza». To može da napiše samo onaj ko mu je tako blizak,  samo rođak, ili čovjek koji je sa Predsjednikom radio danonoćno, kao u ovom slučaju njegov savjetnik gospodin Adamir Jerković.

 

Predsjednik svake zemlje bi mogao napisati knjigu, ili bi to mogli drugi učiniti. Ali u ovom slučaju to je sasvim drugačije jer je u pitanju prvi predsjednik jedne države koja je izrastala u izuzetno tragičnim  okolnostima rata i teške poslijeratne obnove.

Zbog tog osobitog aspekta, zbog knjige (I-III) o Predsjedniku u posebnim okolnostima i činjenice da trilogija govori o liku Alije Izetbegovića, siguran sam da će ona  naći put ne samo do čitalaca nego i do povjesničara, ali i svih ljudi koji su ga lično poznavali i cijenili.

Ovih novembarskih dana ne mogu a da se ne prisjetim da je Alija Izetbegović lično otvorio austrijsku smbasadu 21.11.1998. godine, na čemu ću mu uvijek biti zahvalan.

Knjigama „Alija izbliza“  želim puno uspjeha i mnogo čitalaca, a Vas, sve moje drage Sarajlije, srdačno pozdravljam.

Valentin Inzko
prvi poslijeratni ambasador Austrije u BiH

Beč, 17.11.2005.

INTERVJU – Jutarnje novine

Posted Posted in Alija Izbliza - Medijska karta

Nakon intervjua sa prvim zastupnikom BiH pred međunarodnim sudom u Hagu Fransisom Bojlom (Francise Boyle), u kojem je profesor Bojl, uz ostalo, govorio o pritiscima na BiH da odustane od tužbe protiv Srbije i Crne Gore i o njegovom susretu sa tadašnjim predsjednikom BiH Alijom Izetbegovićem, Adamir Jerković, svjedok tih razgovora, nekadašnji savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića, ispričao je  između ostalogu intervjuu za Jutarnje novine:

IZETBEGOVIĆ JE DO KRAJA ŽIVOTA INSISTIRAO NA TUŽBI PROTIV SR JUGOSLAVIJE

– Frensis Bojl je 5. oktobra 2000. godine zaista posjetio Aliju Izetbegovića, pred njegovo prijevremeno povlačenje iz Predsjedništva BiH. Istina je, također, da je Bojl, u kontekstu povlačenja Alije Izetbegovića,izrazio zabrinutost šta će se desiti sa tužbom na sudu, s obzirom da su se primicali opći izbori.

  • Šta mu je predsjednik Izetbegović odgovorio?

 

– Izetbegović mu je rekao da ne treba brinuti, jer će „BiH dosljedno istrajavatina tužbi protiv SR Jugoslavije“. Iako smo procjenjivali da će vladajuća SDA izgubiti izbore, Predsjednik je odlučo odbijao mogućnost da bi i dolaskom SDP-ana vlast tužba mogla biti povučena.

  • Na kojim argumentima je Izetbegović temeljio takvu tvrdnju?

– Doslovno je rekao Bojlu da smo „sanirali stanje“ i da Zlatko Lagumdžija ne smije povući tužbu zbog javnosti. Predsjednik je tu, doduše, napravio i jednu ogradu, rekavši: „izuzev ako to ne bi bilo pogađanje između međunarodne zajednice, odnosno SAD i Vojislava Koštunice“.

  ●    Zbog čega se Frensis Bojl, prema našim saznanjima, u  jednom trenutku  zamjerio Aliji Izetbegoviću?             

 – To se desilo kada se Bojl januara 1999. godine solidarizovao sa grupom koja je djelovala iz Amerike i sebe nazivala „Bosanski kongres“. Oni su početkom 1999. godine držali sastanke  u Sarajevu na koji ma su  ubjeđivali slušaoce da ne treba povući tužbu. Kabinet je reagirao žestoko. Kazali smo da „želimo objaviti da nikada niko niti je rekao, niti je dao povoda da se posumnja u našu odlučnost da u ovoj tužbi idemo do kraja.“ Izetbegovićeva poruka javnosti  je bila da smo mi ne samo pokrenuli tužbu, nego i pribavili ogromnu dokumentaciju, uspješno organizirali zastupanje na sjednicama suda i oduprli se svim pritiscima, pa čak odbili uspostavljanje diplomatskih onosa sa Jugoslavijom, jer je uslov bio povlačenje tužbe.

  • Dakle,ipak je bilo pritisaka na BiH da povuče tužbu?

– S obzirom da sam učestvovao u svim razgovorima koje je predsjednik Izetbegović vodio sa stranim državnicima, bio sam svjedokom takvih situacija. Jedan strani državnik kojeg sam vidio u Srebrenici na obilježavanju 10-godišnice genocida nad Bošnjacima, tražio je 1998. godine od Izetbegovića da povuče tužbu protiv SRJ, upotrijebivši sintagmu: „suspendujte tužbu“. To je bio vrlo drastičan slučaj, a o rafiniranim da i ne govorim.

  • Šta mu jeodgovorio Izetbegović?

– Zbor istorijske istine, želim kazati da je Alija Izetbegović odlučno odbio povuči tužbu, rekavši da to „nikada neće učiniti, bez obzira na sve posljedice“. Bio je to vrlo hrabar dostojanstven čin. Možda i rizičan, jer je postdejtonska izgradnja BiH bila u rukama međunarodne zajednice, koja ne voli da joj se protivrječi. Međutim, on je do kraja života istrajao na tužbi protiv SR Jugoslavije i nikada se nije pokolebao.

  • Kako komentarišete tvrdnju Frensisa Bojla da je za kašnjenje sa početkom rasprave u Međunarodnom sudu pravde kriv tadašnji zastupnik tužbe Muhamed Šaćirbegović, jer nije tražio početak procesa?

– U pomenutom razgovoru sa Izetbegovićem, Bojl je više izražavao strahove za budućnost tužbe, nego što se upuštao u ocjenjivanje rada Muhameda Šaćirbegovića.

Kao pravni stručnjak, koji je imao značajna iskustva u vezi sa ovom tužbom, istina je da je Bojl imao drugačiji pristup u vezi preduzimanja procesnih radnji pred sudom. Izetbegovića je najviše ljutilo kada je neko špekulirao da se „razmišlja“ o povlačenju tužbe.

Da li je međunarodna zajednica „pritiskala“ Izetbegovićeve nasljednike da povuku tužbu?

– To ne znam. Međutim, sumnjam da bi neko ipomislio, a kamoli pristao učiniti tako nešto. To bi bila izdaja žrtava srebreničkog holokausta i svih drugih, čije su kosti ugrađene u arhitekturu nepokorene Bosne i Hercegovine.

(Objavljeno u „Jutarnjim novinama“ 30. i 31. 7. 2005.)

Znakovi vremena 32

Posted Posted in Alija Izbliza - Medijska karta


Adamir Jerković, «…istočno od DAYTONA…» ALIJA IZBLIZA Čitao sam ovaj višeslojni rukopis gospodina Adamira Jerkovića dugo, ali sa podjednakim zanimanjem, da bi tek na kraju shvatio zbog čega. Radi se o zapisima i svjedočenju iz prve ruke, a ipak sa kritičkom distancom, savjetnika za medije i odnose sa javnošću predsjednika Alije Izetbegovića, čija pozicija, a i pozicija  savjetnika Adamira Jerkovića, mogu biti poistovjećene sa riječju izvor u doslovnom smislu. Prije bi trebalo postaviti pitanje o cjelini rukopisa, sa stanovišta onoga o čemu je moguće govoriti, i pitanje o državnim interesima koji iziskuju trenutnu šutnju, nego o autentičnoj i vjerodostojnoj izvornosti. Sve to je nužna implikacija u ovom poslu. Sam Jerković će svoju dilemu oko prihvaćanja poziva prelomiti pozitivno, a onda će reći: «Bosna je nakon agresije prolazila kroz važan period svoje historije.

U Daytonu je silom ugurana u tijesnu odjeću, sašivenu na brzu ruku,  pa je u toj sklepotini svakom izgledala ružna. Narodi BiH dobili su ono što su tražili – nezgrapan model, neviđen u političkoj teoriji i praksi. Ali, kakva god bila, ova « daytonska Bosna» bila je «osuđena» da živi. TA ŽELJA DA BUDEM SVJEDOKOM HISTORIJE I AKTIVNI UČESNIK U OBNOVI DRŽAVE, OPREDIJELILA ME JE DA PRIHVATIM IZETBEGOVIĆEVU PONUDU». Podjednako živopisnim stilom, ovaj će samosvjesni stvaralac ispisati svoja svjedočenja o predsjedniku Izetbegoviću, brojnim strancima koji su dolazili u kabinet predsjednika državnim poslovima, o svojim posebnim zaduženjima kao što bješe posjeta Kini u svojstvu emisara dobre volje, ali sa punim ovlaštenjima predsjednika Izetbegovića, uvijek sa podjednakim žarom brige za Bosnu i Hercegovinu i primjetnom ljubavi koja nema alternativu…     U svjedočanstvima Jerković mnogo govori svojim nadnaslovima, naslovima, a pri svem tom važna je hronologija. Tako u prvom zapisu od 25. februara 1998., pod naslovom MED I MLIJEKO, koji ima podnaslov «Retuširani ZE-DO kanton», pišući o razgovoru predsjednika Izetbegovića sa delegacijom Zeničko-dobojskog kantona, Jerković sintetizira utisak u svojem naslovu, ali izdvaja jedan briljantan predsjednikov stav o stipendijama koje daje SDA. Izetbegović je dao preporuku da ovu stranačku akciju ne «podržavljuju», «već da to ostane stvar SDA, a da se stipendije ne daju isključivo Bošnjacima, nego i uspješnim studentima drugih nacionalnosti».

Slični predsjednikov kriterij Jerković opisuje i prilikom razgovora sa delegacijom Srednjebosanskog kantona povodom bošnjačko-hrvatskih odnosa. «Mi moramo biti kooperativni kada je u pitanju povratak.   …obavijestite Srbe i Hrvate javno i nedvosmisleno, da ih pozivamo da se vrate. Pozivajte ljude hrvatske nacionalnosti imenom i prezimenom. Hrvatsku opstrukciju povratku treba javno objelodaniti. Posebno strancima «otvarati oči» da hrvatsko rukovodstvo ne želi da se njihovi sunarodnjaci vraćaju svojim kućama i da se služe podvalom kako im Bošnjaci sprečavaju povratak.». Ovo prevažno pitanje za budućnost Bosne i Hercegovine, tako zapisuje Jerković, sa mnogo tekstualnih nijansi i nenavedenih situacija jer bismo trebali reproducirati cijelu knjigu u ovom kontekstu, što je nepotrebno, u čitavom rukopisu zasjenjuje sve druge Izetebgovićeve stavove, i ono nedvosmisleno potvrđuje tezu da je Predsjednik bio svom dušom, srcem i umom za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Zato se misli koje to potvrđuju poput refrena javljaju u cijelom tekstu ovih dragocjenih svjedočanstava i doslovno znače vrijednost rukopisa, budući da su suprotne necivilizacijskom projektu «humanog preseljenja naroda»; one se protive projektu uz koji je pristao predsjednik Tuđman.

Svjedočeći o Izetbegovićevim susretima sa stranim diplomatima, zapisuje Jerković, uvijek bi Predsjednik koristio priliku da objasni našu situaciju, da pokaže kako stvari stoje kompleksno, u odnosu na Srbe iz Kninske krajine i Srbe iz Bosne, primjerice kada je povratak u pitanju, ne štedeći pri tom obavještavanje o najodgovornijim ljudima koji stvaraju politike. Ali, gotovo jedinstven komentar Jerkovićev pri tom će glasiti ovako: «Dok sam ga posmatrao kako drži «šerbetnu» zdravicu, osjetio neko saosjećanje prema čovjeku u godinama, kojemu su obziri i dužnosti što ih nosi visoka politika, poremetili adete usvojene još u ranom djetinjstu. Ali, c´est la vie.»

Jedan zanimljiv naslov kojim se komentira Izetbegovićev razgovor sa Holbrooke-om i Gelbard-om govori suštinski sve o Izetbegovićevoj nepopustljivosti. Pod naslovom SUSPENDIRAJTE TUŽBU!, što jasno govori o temi razgovora, i podnaslovom «Izetbegović pod pritiskom Holbrooke-a i Gelbard-a», što pak jasno govori o načinu vođenja određenih razgovora, a ovaj uzimam samo za primjer, jasno proizlazi utisak o Izetbegovićevoj odgovornosti i nepopustljivosti: «Tužbu, međutim, ne mogu povući, jer je to suprotno Sintri i Bonnu. Ne bih to mogao objasniti javnosti. Tužba ima važan historijski značaj. Sve rjeđe se govori da je na BiH izvršena agresija. Razumijem vas strance. Vama bi bilo lakše da nema tužbe, ali za nas je to važno, veoma važno». Kada mu je Keneth Wullock priznao da je on «artikulirani glas multietničke Bosne», Jerković će zapisati jedan od svojih briljantnih komentara: «Kada danas razmišljam o pojavi Alije Izetbegovića na političkoj sceni i njegovom djelu, sve sam više uvjeren da su ga stranci bolje shvatali i poštovali od nas samih. Ali, zar historija nije puna takvih primjera».

U zapisu Gelbard snima situaciju, pod naslovom POPLAŠEN PLAŠI, od 22. septembra 1998., Jerković zapisuje svjedočanstvo o Izetbegovićevim riječima upućenim dvojici «prijatelja iz islamskog svijeta». Prvi je direktor iranske agencije «Irna» F. Verdinejad, a drugi otpravnik poslova Saudijske Arabije u Bosni i Hercegovini H. Karakotly. «Direktoru novinske agencije, koji je bio važan čovjek u iranskom establishmentu, predsjednik je rekao da «naš cilj nije da vladamo sami u BiH, nego zajedno sa druga dva naroda, Srbima i Hrvatima, i da konsenzusom naroda, koji je uvijek pun kompromisa, država može opstati». Ovaj složen i reljefan tekst Jerković će završiti jednostavnim i pregnantnim zaključkom: «Gelbard je nekad bio pomoćnik državnog sekretara za borbu protiv droga, pa je njegova priča o talibanima, kao proizvođačima i distributerima narkotika, zvučala uvjerljivo».

Želim navesti slikoviti opis predsjednika Izetbegovića, koji sam sreo kao upečatljiv stil autora ovih zapisa: «Kratka relacija od stana do Predsjedništva bila je sav njegov dodir sa vanjskim svijetom, i opet kroz zatamnjene prozore predsjedničke limuzine. Ovom čovjeku poodmakle dobi je nedostajalo društvo, čašica iskrenog razgovora. Bio je umoran od namještenih osmjeha, poza, izlizanih fraza, čankoliza i svakojakih grebatora, koji su tražili čin i položaj. Taj čežnjivi pogled jednog čovjeka u poodmakloj dobi na sarajevsku užurbanu ulicu, nosiću u sjećanju dok budem živ.» Mogu pomisliti koliko tjeskobe je Jerković iskusio gledajući predsjednikovo lice svakodnevno, slušajući nezajažljive molbe…Ova rečenica na kraju jednog zapisa kazuje sve: «Sa tog mučnog sastanka izašao sam potišten. Pravila igre u razvaljenoj bosanskoj kući određivali su stranci». Ili, «Na ovakve i slične sastanke dolazili smo uvijek sa mnogo nade i iskrene spremnosti da slijedimo uputstva međunarodne zajednice. Od nje je umnogome zavisila sudbina Bosne i Hercegovine i mi smo to dobro znali. Srbi su bili natjerani u ovaj projekat i nisu mu iskreno pristupali. No nisu imali kud pa su nerado prihvatali nametnuti projekat. Bilo je onih koji su vjerovali da će entuzijazam međunarodne zajednice zbog stalnih opstrukcija splasnuti, pa su pokušavali igrati na kartu formalnog sudjelovanja u procesu. Ali, povratak u prošlost više nije bio moguć».

Zanimljiv i indikativan je komentar Adamira Jerkovića na proslavu 1. marta 1999., dana  čuvenog referenduma ZA NEDJELJIVU, NEZAVISNU I SUVERENU BOSNU I HERCEGOVINU. «Prijemu su prisustvovali predstavnici diplomatskog kora, političke i javne ličnosti, kulturni radnici, ali nije bilo, kao ni prethodnih godina, dvojice članova predsjedništva BiH, Živka Radišića i Ante Jelavića. Njihov primjer slijedili su srpski kadrovi iz Republike Srpske odnosno HDZ-a. Ali, zato su među uzvanicima, kao i uvijek, bili fratri predvođeni Petrom Anđelovićem. Izostao je i kardinal Vinko Puljić, koji je poslao pomoćnog biskupa Peru Sudara. Zanimljivo je da je Srpska pravoslavna crkva bila predstavljena na najvišem nivou – vladikom Nikolajem. Islamska zajednica predstavljena u liku reisa Cerića uvijek je bila prisutna». Ovom citatu i ne treba poseban komentar, ali je stilistika sa pažljivim i osjetljivim nijansama još jednom potvrdila Jerkovićev agon za političku kroniku, za valere naročito osjetljivog, ali racionalnog suda.

Pod naslovom ROTACIJA U PREDSJEDNIŠTVU, bez podnaslova, Adamir Jerković piše, 15. juna 1999. o Antu Jelaviću: «Narednih osam mjeseci vješto će kormilariti uzburkanim političkim vodama, razapet između nacionalističkih pokliča, koji su dolazili od desničara iz njegovog HDZ-a i zahtjeva novog vremena – da bude građanski političar po volji druga dva naroda i međunarodne zajednice. Iako su ga u štampi primitivno potcjenjivali, pogrdno ga nazivajući malim, nebitnim poručnikom JNA, ovaj bistri Hercegovac, ipak, nije zapao u sjenu harizmatičnog Alije Izetbegovića. Naprotiv. Znao je izvanredno parirati starom Predsjedniku , kojeg je uspijevao ponekad zbuniti pristojnom «drskošću». Istrajavao je na političkim ciljevima koje su Hrvati artikulirali kroz HDZ, političku stranku koju je on predvodio. Jelavić je bio izdanak nove, punokrvne, mlade i samosvjesne generacije, koja je bila potpuno svjesna svoje snage, mjesta i uloge u društvu. Ubjedljiv i vješt govornik». O Jelaviću je u ovo nekoliko pregnantnih rečenica, sine ira et studio, rečeno sve bitno.

Pod naslovom PAKT STABILNOSTI, od 30. jula 1999. Jerković bilježi jedan primjetno važan momenat iz političkog života predsjednika Izetbegovića: «Bio sam sa Predsjednikom u dvorani Zetre kada je zajedno sa Franjom Tuđmanom potpisivao dokument, kojim se, u stvari, ovjerava bosanskohercegovačka državnost. Na licu mu je titrao diskretan osmjeh. Nisam bio siguran da li se na umorno lice navukla prigušena ironija, ili je to bilo olakšanje kakvo sam viđao na faci umornog, ali zadovoljnog čovjeka. Nije bilo sumnje – veliki lični trijumf  Alije Izetbegovića, koji je upravo doživio satisfakciju, da onaj ko je osporavao bosansku državu, sada, definitivno, u Sarajevu, u srcu «zemljice Bosne», kako je Tuđman s prezirom nazivao BiH, potpiše kapitulaciju svog državnog projekta». Ni ovom tekstu ne bi trebao komentar, de facto, ali želim upozoriti na stilistiku antiteze kojom se Jerković poslužio genijalno, rekavši sve…

Jerkovićevi rezoni i njegova metaforika uvijek iz konteksta izvode dalekosežni zaključak, vidi se to uvijek, ali posebno izdvajam ovo stanovište: «Američko sondiranje terena u bosanskom živom blatu nastavit će se intenzivno i narednih dana. Njihova diplomatija presudno će povezivati pokidane bosanske konce, a nerazmršene čvorove sabijati u komplikovano tkanje originalnog bosanskog ćilima». Takovi dragocjeni komentari sa vizijom, svakako upućuju na zrelost suda, pa se čini da je Jerković u malo dana preživio mnogo godina u ovim našim tjeskobama. Ne mogu ovdje navoditi Njegove rezone i komentar uz svaki tekst, razumljivo, kao što je nemoguće citirati svaki njegov naslov uz problem o kojem piše i svjedoči, od formiranja državne granične službe i svih mogućih opstrukcija, do predsjedavanja Vijećem ministara, od Haaga i ratnih zločina do položaja sudstva u Bosni i Hercegovini, etc., od stranačke krize u SDA do politički stabilne Bosne i Hercegovine, od Srebrenice do Brčkog. Međutim, ovaj navod analize društvenih prilika u Bosni želim posebno navesti radi kriterija: «Ekonomski teoretičari objašnjavali su nespokojnom narodu da pošto smo uskočili u socijalizam, a da prethodno nismo okusili kapitalizam, moramo proći tu, prvu fazu, neljudskog, liberalnog kapitalizma. Nezaposlenost je bila velika, a raubovanje radnika, koji su ostali skoro bez ikakvih prava, bezdušno. Slike društvenog očaja i eksploatacije kao da su se preselile iz Zolinih romana.»

U posebnom segmentu odnosa sa institucijama međunarodne zajednice Adamir Jerković dolazi do izraza. U zapisu SIZIFOV POSAO, od 31. 07. – 11. 08. 2000. nalazim i ovaj paradigmatički stav: «Alija Izetbegović je učinio ogroman napor da nominira svog nasljednika. Stranci i opozicija su mu prigovarali zbog načina na koji je to pokušavao izvesti. No, on nije uradio ništa što ne bi i njegovi kritičari.

Kada su u novembru te godine smijenili staru garnituru nacionalnih stranaka, pokazali su da isto toliko, i još više, vole vlast i da ne biraju sredstva da zadrže «slast».Ono što su Izetbegoviću stavljali u «grijeh», potvrdili su uvjerljivo i sami – politika se ne vodi na rajskim poljima dobra i vrline, već u blatnjavim kaljugama sa mnogo prekršaja i povreda…

Na  dirljiv način govore Jerkovićevi zapisi o opraštanju ambasadora od predsjednika Izetbegovića, naročito ambasadora Austrije, Turske i Malezije.

Predsjednik Izetbegović se oprostio od bosanskohercegovačke javnosti  pred velikim brojem poštovalaca biranim, ali i emotivnim riječima. Na kraju toga govora izrekao je i poklič: «Neka živi i napreduje naša jedina domovina…»

«Fluid koji je bio uspostavljen  između njega i prisutnih, pokrenuo je masu na pljesak. Prisutni su intuitivno osjetili da mu u tom trenutku treba njihova podrška. Taj pljesak bio je tačka na njegov govor. Dok je dvoranom odzvanjao titraj dlanova, Alija Izetbegović je s olakšanjem izgovorio: «Bosna i Hercegovina»». Taj zapis istančanih nijansi u zapažanju kojemu ništa ne promiče, bitno je važan za Jerkovićevu stilistiku, koju i gradi na osnovu onoga što vidi i čuje, vjerodostojno, pa mu nije promaklo ni Izetbegovićevo ganuće koje ga je spriječilo da kaže posljednje riječi svoje zahvalnosti, da spomene međunarodni SUBIECTUM, svoje zemlje. Jerković majstorski gleda, vidi, opisuje i tumači. Izetbegović je dobro izabrao budućeg hroničara bosanskohercegovačke historijske zbilje. Njegovi slobodni i utemeljeni komentari sa snagom argumenata, ostaju vjerni zapis, ali i vjerodostojno svjedočanstvo par exellence.

Sarajevo, juli-august, 2005. Vladimir Premec